Na kraju, u zatišju.Jučer odlučija, danas pokuša, večeras posrnija. Sad san već triba biti negdi oko Karlovca, al nijedno auto da mi stane, a šta tek reći za poštanski kamion i kolegu koji mi nije tija stat,bijes, razočarenje. I tako hodam, livo desno, gori doli, stopiran a ona tu cilo vrime, u tišini,mirnoći, daleko od moje nevažne realnosti.Skužija san je dosta kasno iako mi je bila oko nogu cilo vrime, nisan ju ugazija al san je mora fotografirat. Moćne su mi ovakve fotografje, relane, surove, tužne. U jednom trenu mi proleti kroz glavu par pitanja, kako je uginila, radi čega, di je sve prije letila dok nije ovako skončala? Njenu slobodu, let, život, fotografija ne može nadomjestiti. Pravog smisla ove fotografije baš i nema, tek je podsjetnik tužne činjenice koja će i nas sustić.Možda onda ja ili vi postaneke tek solidna fotografija. Bar to,ako niste nekog traga u životu ostavili.
